Die Resignation gegenüber dem Krieg in der Ukraine ignoriert nicht nur die anhaltenden Gräueltaten, sondern auch deren Auswirkungen auf die zugrunde liegenden europäischen Narrative. Jetzt ist der Moment gekommen, politische Orthodoxien zu überdenken. Teil der Reihe “Lektionen des Krieges: Die Wiedergeburt Europas revisited”.
Drugi međunarodni kongres pisaca u obrani kulture, održan 1937. u Valenciji, glavnom gradu Španjolske Republike nakon Francova napada na Madrid, postao poznat kao spektakularan kulturni čin suprotstavljanja fašizmu. Kongresu je prisustvovalo više od stotinu pisaca iz cijeloga svijeta. Njihovo opredjeljenje za ono što su nazivali revolucionarnim humanizmom, borbom za ljudsko dostojanstvo i slobodu naroda, vrijedi se prisjetiti u povijesno sličnom trenutku u kojem se nalazimo danas. To bi nam moglo pomoći da bolje razumijemo međunarodnu nevolju koju ruska fašistička invazija i neokolonijalni rat istrebljenja protiv Ukrajine zapravo predstavljaju.
Glavni politički problem za delegate u Valenciji bila je politika neintervencije zapadnih demokracija, koju su oštro osuđivali iznova i iznova. Nasuprot tome, kulturni i politički progresivci današnjice povukli su se u svoje kule od bjelokosti neeskalacije i neintervencije ili žive u poetskom sanjarenju apstraktno zamišljenog pacifizma, koji nije ništa drugo nego eufemizam za kapitulaciju pred fašizmom.
Europa se trenutačno bori sa sveobuhvatnim izazovom, onim koji je ukrajinska stvarnost u proteklih godinu i pol dana: što učiniti u vezi s tekućom devastacijom? Ovo je, doista, višedimenzionalno pitanje – koje sadrži egzistencijalnu, vojnu, političku, psihološku, društvenu, ekološku, ekonomsku i čitav niz drugih razina – i ne podliježe nikakvom katarzičnom odgovoru. Naprotiv, sadrži samo beskrajnu bol, u svakom pogledu.
Najbolji izraz ovog ustrajnog izazova mogla bi biti slavna slika Edvarda Muncha Vrisak – trenutno se nalazimo upravo u takvom trenutku tjeskobe, neizvjesnosti i iskrivljenosti. Djelo nastalo je iz napada panike koji je doživio sam Munch 1892. i panika bi zapravo bila prikladna reakcija na ruske ratne zločine, umjesto pseudo-racionalnih kalkulacija koje vidimo danas. Čini se da međunarodna zajednica postupno prihvaća zločine kao neizbježne, odgovor koji bi prije bio apsolutno nezamisliv. Panika bi možda također bila učinkovitiji politički odgovor, koji bi potencijalno mogao pokrenuti prijeko potrebnu međunarodnu akciju.
Kada je riječ o ratu u Europi, u javnoj sferi mogu se razaznati dva diskurzivna i vizualna pristupa koji odražavaju prevladavajuće društveno-političke stavove prema zvjerstvima koja su u tijeku. Prva je ratna pornografija, svojevrsna romantizacija ruševina, koja je kao i svaka pornografija opscena. Ovdje ruševine jednostavno služe kao tipično medijsko okruženje, održavajući ekonomiju pozornosti dok te ruševine doslovce neprestano stvara rat koji je u tijeku. Drugi pristup je politička fantazija poslijeratne obnove. Psihološki je ovo vrlo zavodljiva strategija, jer dopušta izostavljanje teške stvarnosti samog rata, upravo zato što je nepodnošljivo teška, koncentrirajući se umjesto toga na ono što bi moglo uslijediti poslije – sve dok rat bjesni bez kraja.
Europa se suočava s krizom čiji će ishodi definirati ostatak 21. stoljeća. Sada je, dakle, pravo vrijeme da Europa preispita i revidira svoje temeljne narative, priče koje Europljani pričaju desetljećima, varajući i sebe i druge. Ovaj povijesni trenutak poznat je kao nazvan a Zeitenwende (epohalna promjena), ali precizniji izraz, preuzet iz europske kulturne povijesti, bio bi ono što je Aristotel pozvan peripeteia, peripetija – dramatičan obrat okolnosti, drastična promjena iz jednog stanja stvari u njegovu suprotnost. Ruski rat protiv Ukrajine i Zapada doista je obilježen edipskom logikom, a zadatak Europe u ovim kriznim vremenima prvenstveno je odučiti se od nevidjeti, kako bi naučila vidjeti – podvrgnuti narative koji su središnji za njezinu povijest dubokoj reviziji i promjene, budući da su odlučujuće za budućnost Europe.
Prvi je govor o genocidu. Ovo temeljno načelo post-nacističke Europe, čija se politička integracija temeljila na ideji zajedničke odgovornosti za holokaust, brutalno je dovedeno u pitanje ruskom sveobuhvatnom invazijom na Ukrajinu. Osim filtracijskih logora, masovnih deportacija, otmica i sveprisutnih komora za mučenje, oko 1600 kulturnih mjesta je oštećen ili uništen u Ukrajini od strane ruske vojske od 24. veljače 2022. Rusija namjerno gađa kulturnu infrastrukturu zemlje kao dio svojih napada na civilne objekte.
Prema Rafalu Lemkinu, autoru pojma ‘genocid’, uništavanje kulturne baštine je metoda za postizanje genocida. Za njega, genocid se u biti sastoji od barbarstva (napada na ljude) i vandalizma (napada na kulturu). Međutim, druga komponenta bila je izostavljeno u UN-ovoj Konvenciji o genocidu iz 1948. Razlozi su očito bili kolonijalni – nekoliko se zapadnih sila bojalo da bi njihovi domorodački narodi (i bivši robovi) mogli primijeniti zakon protiv njih. UN je umjesto toga usvojio Hašku konvenciju iz 1954. koja štiti kulturnu baštinu u oružanim sukobima, kompromis koji je problem prebacio u potpuno drugu orbitu. Pravo pitanje nije kako zaštititi kulturu u vrijeme rata (iako je to očito bitno), nego kako zaustaviti genocid. Čim krene namjerno masovno uništavanje kulture, zaključak bi trebao biti da je riječ o genocidu.
Ali Europa još uvijek radije govori o genocidu u smislu politike povijesti, kulture sjećanja i ‘suočavanja s prošlošću’, često izbjegavajući primijeniti taj termin na sadašnjost iz straha od njegove ‘relativizacije’. Ovo je tipičan primjer onoga što se na njemačkom naziva Schuldabwehr, skretanje krivnje. Trauma i fetišizirana krivnja za zločine iz prošlosti ponovno su izbili na površinu kada se Europa suočila s ruskim barbarstvom u Ukrajini.
Problem Europe naravno nije ‘relativizacija’ genocida, već vlastita nespremnost da prizna da se u Ukrajini događa genocid – upravo zato što se genocid događa upravo sada! Zato je Europa sklona tvrditi da se ne radi o ‘čistom’ genocidu, da je genocid teško dokazati, itd. – unatoč činjenici da su genocidni ciljevi Rusije otvoreno izjavili i javno iznijeli njezini državni mediji i dužnosnici, uključujući i samog čelnika Kremlja. Jer ako Europa prihvati premisu da zapravo već dugo svjedoči genocidu u Ukrajini, a da ne poduzima sve moguće i nemoguće da ga zaustavi, to bi značilo da je zapravo dopustila da se genocid dogodi i nastavi. Na istom teritoriju kao i prije. Opet.
Drugi europski narativ koji treba revidirati je onaj o dekolonizaciji. Ovo je postala još jedna poštapalica u međunarodnoj javnoj raspravi, ali temeljni je problem što se percipira i prakticira u apolitičnom, kulturaliziranom obliku. Na dekolonizaciju se gleda samo kao na sredstvo predstavljanja, dok je svaki ispravan antikolonijalizam prije svega služenje pravdi. Bez toga ostaje šuplja i pomodna retorika. Ruski napad na Ukrajinu, koji proizlazi iz duboko ukorijenjenog kolonijalnog načina razmišljanja, samo čini ovaj slučaj hitnijim. Dekolonizacija se ne odnosi samo na obilježavanje ili predstavljanje raznih iskustava autohtone zajednice (koliko god ona bila važna), već na način na koji počinitelje pozvati na odgovornost za svoje kolonijalne zločine.
Aktualna etnografizacija dekolonijalnih pitanja, uobičajena u brojnim kulturnim projektima diljem Europe, često reaguje tipične kolonijalne stereotipe i klišeje koji se udobno uklapaju u neoimperijalne fantazije i bivših i sadašnjih kolonijalnih sila, pretvarajući se da je kolonijalizam već zatvoren i da je sve što sada trebamo učiniti ‘slaviti različitost’. Ali dekolonizacija nije multikulti parada različitih svjetskih kuhinja. To bi doista bio najgori ishod rata i za ukrajinski i za krimskotatarski narod – to bi značilo da je pravedna stvar koloniziranih potpuno izgubljena.
U ovom kontekstu, duboka je zabuna što su počinitelji dekolonizaciju zapravo prepustili svojim žrtvama: takozvanom globalnom jugu ili europskom postsovjetskom istoku. Da su zapadnjaci ili Rusi prepušteni sami sebi bez ikakvog pritiska iz drugih dijelova svijeta, ne bi se uopće puno zamarali dekolonizacijom! Riječ je o duboko izopačenoj perspektivi, u kojoj dekolonizacija postaje neka vrsta terapije ili psihološke vježbe za kolonizirane, svedena na osobne priče i obiteljske korijene, dok bi zapravo trebalo biti suprotno, odnosno visokopolitizirano i visoko rangirano pitanje o kolonizatorima. ‘dnevni red.
S kolonijalizmom se prije svega moraju uhvatiti u koštac nekadašnje i sadašnje imperijalne sile, a ne kolonizirani. Jedina kolonijalna sila koja je ikada međunarodno kažnjena za svoje zločine bila je nacistička Njemačka. Ali čak i tada, kolonijalni zločini bili su skriveni iza pogrešnog naziva Erinnerungskultur, kao da se doista radilo samo o kulturi sjećanja, a ne o otvorenim ranama koje još uvijek definiraju političku i ratnu stvarnost Europe.
Treći europski temeljni narativ koji zahtijeva političku obnovu je antifašizam. Antifašizam je bio toliko središnji u modernoj europskoj i svjetskoj povijesti da je često bio zanemaren i pretvaran u atribut određene političke skupine, subkulture koja izvodi svoje uobičajene rituale 1. svibnja. Umjesto toga, antifašizam treba tretirati kao kamen temeljac današnje ujedinjene Europe i slobodnog svijeta. Bez temelja antinacizma današnje političke institucije i okviri nikada ne bi nastali! Prava demokracija moguća je samo kad je po političkoj naravi antifašistička, inače nije.
Europska društva toliko su se navikla na razne desničare, populiste, autokrate i autoritarizme da ih je sveobuhvatni ruski napad na Ukrajinu iznenadio. Odjednom su bili prisiljeni suočiti se s temeljnim pitanjem, koje bi trebalo biti povijesno prepoznatljivo: kako odvratiti i stati na kraj fašističkom državnom režimu (ovaj put onom s nuklearnim sposobnostima)? Došlo je do žestoke rasprava o tome je li ispravno definirati trenutni ruski režim kao fašistički. Paradoksalno, oni koji to odbijaju skrivaju se iza pretjerane historizacije fenomena, ne zbog nedostatka razloga, već zato što postoje previše njih.
Ono što je zaista zapanjujuće je koliko su ruske vlasti i vojska namjerno i otvoreno glumili naciste u njihovom ratu protiv Ukrajine. Promicanje nacističkog obrazloženja o ‘nepostojećim’ Ukrajincima kao izgovoru za masovna ubojstva, korištenje ružnog diskursa o ‘denacifikaciji’ za promjenu namjene povijesnog slučaja i apsurdno opravdanje vojne invazije, stiliziranje neizazvanog rata kao nastavka Drugog svjetskog rata (‘ možemo opet’) – sve ruske revanšističke namjere zapravo su bile usmjerene na subvertiranje europskog institucionalnog i pravnog poretka, onog utemeljenog na ishodima poraza nacizma, kako bi EU i NATO pukli i ponovno preuzeli kontrolu nad Europom ponovnim dijeljenjem.
Ruski rat protiv Ukrajine učinio je hitnom potrebu za političkim protuotrovom: antifašizam se mora ponovno međunarodno uvesti kao osnova za državnu politiku, kao i za nevladino kreiranje politike. Ona nije obilježje određenog dijela političkog spektra, već je sam uvjet da politički spektar uopće postoji. Ovdje Europa nosi posebnu povijesnu i političku odgovornost i kroz to može postići ono što je Aristotel zvano anagnorisis – promjena od neznanja do znanja, prepoznavanje ne samo osobe nego i onoga za što se ta osoba zalaže.
Danas se može samo oprezno nadati da bi takvo priznanje Europi i onome što ona predstavlja moglo utrti put od sadašnje tragedije rata do sveeuropske političke katarze. Ali nada je ono što je ostalo na samom dnu Pandorine kutije.
